Vedrana RUDAN: Otvoreno pismo samo mojoj deci

spisateljica

foto: Tanjug

Hrvatska spisateljica Vedrana Rudan se na svom blogu osvrće na razne aktuelne priče, a sada je iznenadila blogom koji je posvetila svojoj deci.

Naime, ona je svoje „otvoreno pismo samo mojoj deci„, kako ga je naslovila, adresirala na svoju decu, a mi ćemo ga preneti u celosti i u originalu.

Dragi moji!

Nije pristojno ovako razgovarati s vama, trebali bismo sjesti negdje, u neki zabačeni kafić, u vrijeme kad tamo nema nikoga, pa popričati na miru. Ali… Vi ste zreli ljudi, prezreli čak, vaši su dani ispunjeni obavezama, a ja sigurno nisam osoba zbog koje ćete ostaviti sve i saslušati me. Uostalom, tu ste u pravu, što bih ja to vama novo mogla reći? Milijun smo puta razgovarali, ja uvijek govorim jedno, vi drugo. Nema kafića, ma koliko zabačen bio, koji bi to mogao promijeniti.

Zašto ovo pišem baš sad i baš danas? Što se dogodilo? Što je bio okidač? Možda sam u krivu, čini mi se da okidača nije bilo. To što mi se danas dogodilo prije bih nazvala prosvjetljenjem. Groznim, jezivim, odvratnim, po mene jedva podnošljivim, ali ipak, prosvjetljenjem. Shvatila sam da vas, djeco moja, više ne volim. Da, trebala bih biti jasna i reći što to, u mom slučaju, znači „voljeti djecu.“

Voljela sam vas na način da sam za svaki vaš čin, ma koliko bio neprihvatljiv, nalazila alibi. Moram biti jasnija zbog drugih koji će ovo čitati. Vi niste problematična djeca. Daleko od toga. Sve ono što djecu čini „normalnom“ ili čak „idealnom“ vi imate. Ne kradete, ne pušite, ne pijete, ne drogirate se, ne kurvate se, završili ste nekoliko fakulteta, radite…Pa ipak…

Ja se osjećam izdano. Zato jer nemate strpljenja za moje stavove koji ne drže uvijek vodu. Znam da ne može biti po mom i znam da ste i vi već stari i jasno mi je da sam često u krivu, ali zašto niste milostiviji? U ime onih dana kada biste crknuli da ja nisam o vama brinula, u ime onih dana kad vam je bilo teško, a ja sam vam pomagala, u ime ovih dana kada me zovete uvijek kad vam trebam. U takvim trenucima ne smijem postavljati suvišna pitanja nego samo brzo djelovati. Vi nemate vremena. Moram samo reći da ili ne. Kad kažem “ne” to se “ne” ne komentira, ali se pamti.

Kad meni nešto treba, srećom po mene, ne treba mi često, onda se od mene traži da svoje potrebe najavim na vrijeme da bi mogle biti uvrštene u vaš napeti raspored. Nedavno mi je palo na pamet, zvuči li to grozno, da bih radije umrla nego u teškim trenucima od vas tražila pomoć. Zaista, kunem se, radije bih crkla. Krepala. Sama sam se sa sobom dogovorila, ako ikad dođe do toga da više ne budem mogla o sebi brinuti sve ću prodati što imam i platiti ljude da me voze doktoru ili da mi uvaljuju juhu u usta. Zaista ne bih imala živaca gledati u vas dok mi govorite da bih morala gutati brže i paziti da mi se juha ne cijedi niz bradu.

Jednom mi je jedno do vas dvoje reklo da ja svoju „potrebu za kontrolom“ zovem „ljubavlju“. Pitam ja vas, i jedno i drugo, što je, po vama, „ljubav“? Žao mi je što vas to nikad nisam pitala i žao mi je što vam nikad nisam uspjela objasniti da sve ono što sam za vas u životu učinila nisam zato jer samo „morala“ nego zato jer sam vas voljela. Sad znam da tko voli, a svi, kad vole vole bezuvjetno i zbog toga na krivi način, da mi je znati kako voljeti na pravi način, griješe.

U jednom trenutku, koji je to bio trenutak, trebala sam vas pustiti niz vodu. Ne rješavati vaše probleme, ne vam davati savjete kad me za njih niste molili, ne vam davati lovu kad ste tražili. Pustiti vas na miru, pustiti vas da živite slobodno, da dišete punim plućima, da odrastete, da prestanete biti djeca, a postanete ljudi. Propustila sam taj trenutak. Nisam ga prepoznala. Eto, sve do danas ja sam mislila da imam djecu. Danas mi je sinulo, zašto danas nikad neću saznati, da vi više niste moja djeca iako ćete formalno to biti, ako me se ne odreknete, ha,ha.

Vjerujem, zgroženi ste ovim pismom, ali i ja sam toliko puta bila zgrožena vašim postupcima pa sam preživjela. Preživjet ćete i vi ovo, a imat ćete i dokaz da imate majku koja je patetična osoba opsjednuta velikim riječima i potrebom da na sebe skrene pažnju i potrebom da bude žrtva i potrebom da samu sebe žali jer ima previše vremena, jer je prezdrava, njoj je dosadno, zato se opsjeda nepotrebnim analizama odnosa koji je normalan.

Možda jest normalan, ali meni je nepodnošljiv. Možda jesam jedina na svijetu koja se osjeća izdanom, ali tu si ne mogu pomoći. Kako bilo, danas je za mene, djeco moja, veliki dan. Razvodimo se. Pukla sam. I najzad se, nakon tko zna koliko godina, osjećam dobro. Žalosna i slobodna.“

(Skandalozno.rs, Izvor: rudan.info)

2 komentara na "Vedrana RUDAN: Otvoreno pismo samo mojoj deci"

  1. Poštovana gospođo mislim da ste opisali većinu majki i djece.Uostalom to je svakodnevnica,netko to proživljava na drugaćiji naćin i ne osjeća se povrijeđen ponašanjem svoje djece.Uglavnom su sva naša djeca slična i slično se ponašaju prema roditeljima,ne iz razloga što ne vole svoje roditelje nego su većina mladih danas takva ili slična vašoj djeci.Probajte ne razmišljati strogo o vašoj djeci i tješite se da ima još takve djece. LP čitateljica

  2. Draga Vedrana,kako se kaže „Sve ima svoju cijenu“.Imam 57,nisam se udala,nije se jednostavno desilo ili sam bila previše kukavica ili sam previše analizirala,tko će ga znati? i nemam djecu.Da li sam zbog toga sretna ili nesretna?Neznam.Gledajući i promatrajući mnoge obitelji sa djecom (velikom i malom)vidim svašta.Istina je da nam je Bog dao razum da ga ispravno upotrijebimo.No ipak vidim da mnogi roditelji kada se desi nešto neprihvatljivo za njih i okolinu nerado priznaju ili prihvate svoju odgovornost ili grešku za isto.Neznaju oni šta je ispravno ili grešno.Najlakše je povrijediti ili ne činiti ništa.Nikada oni nisu krivi niti njihova djeca,uvijek se tako lako nađe alibi za svoje nasljednike.Isprike i opravdanja uvijek ima i tako je lako krivicu prebaciti na drugog.Hrabro i ispravno je priznati,reći nisam uspio i nije ispalo onako kako sam htio.Ali sloboda je nešto drugo.Oprostiti sebi i njima,otpustiti.Neka idu svojim putem jer oni su takvi kakvi jesu.Imaju svoju volju i svoj put.Možda pomanjkanje odgovornosti,poštovanja,empatije …pogotovo prema roditeljima (jer tu su slobodni i tu im je sve poznato),nemaju vremena.Ali nije li takvo cijelo društvo i kamo ide cijeli svijet,pitam se?Trudim se svakog dana prihvatiti i prožvakati sve i svakoga oko sebe nebili lakše živjela.Nije to baš uvijek lako.Hrabrost,samopouzdanje (nekada se poljulja ali idem dalje),upornost i mrvica vjere i ljubavi su vrline,zar ne?Svima želim osvještenje i slobodu jer takvi smo i rođeni(slobodni i bez grijeha).

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.